Hrvatski jezik bilježi se ćirilicom od XII. stoljeća. Hrvatska ćirilica nazivala se različito: bosančica, bosanica, poljičica, arvacko pismo itd. Njome su pisani tekstovi u mnogim hrvatskim krajevima, posebice u Bosni, u Poljicama (zaleđe Splita) i u Dubrovniku. Ćirilica se počinje oblikovati u XII.. i XIII. stoljeću na kamenim spomenicima, ali i na drugim materijalima, za liturgijske i druge potrebe bosanskih krstjana te za potrebe bosanske i hrvatske diplomatike. Od XV. do XVIII. stoljeća to se pismo jako proširilo, a bosanski su ga franjevci upotrebljavali i u rukopisima i u tiskanim djelima. Ćirilicom su se u privatne i službene svrhe služili članovi poznatih hrvatskih obitelji: Frankapani, Zrinski, Keglevići, naravno, uz glagoljicu i latinicu. Najvažnija su ćirilična djela Povaljska listina, Povaljski prag, Poljički statut, a ćirilicom su tiskana mnoga djela bosanskih franjevaca. I hrvatski su popovi glagoljaši znali čitati i pisati tim pismom.