akademik Josip Bratulić

     Hrvatski jezik pripada obitelji slavenskih jezika. Ta je obitelj znatna: Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi – to je istočna slavenska obitelj. Slavenskim jezičnim sustavom govore Poljaci, Česi, Slovaci, Lužički Srbi – to je zapadnoslavenska jezična skupina. Slavenskim jezicima govore i na jugozapadu Europe: to je južnoslavenska jezična obitelj kojoj pripadaju: Hrvati, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Makedonci i Bugari. Kao i druge europske jezične zajednice i slavenski jezici dio su velike zajednice indoeuropskih jezika i naroda.

prof. dr. sc. Ranko Matasović

     U ovom smo radu opisuju se najvažnije promjene glasova i oblika od praslavenskoga razdoblja do suvremenoga hrvatskog standardnog jezika. Pri tome smo pošli od dijalekatski još neraščlanjenoga praslavenskog jezika koji se govorio oko 600. g. po. Kr., a u rekonstrukciji praslavenskoga i bilježenju praslavenskih riječi slijedili smo konvencije koje je razvio Georg Holzer (1995, 1998, 2007). Razvitak glasova i oblika u hrvatskim dijalektima, osobito u čakavskom i kajkavskom, nije obuhvaćen ovim radom.

prof. dr. sc. Mateo Žagar

     Pregled svih triju pisama koja su se koristila među Hrvatima u srednjemu vijeku jasno je pokazao koliko je širok spektar sveukupnoga kulturnog stvaralaštva kroz više od osam stoljeća, pa i duže, na hrvatskim prostorima. Ne samo kroz spomenutu trojnost, nego i u složenosti razvoja svakog pojedinog pisma (sa svim funkcionalnim i regionalnim tipovima i podtipovima), pokazalo se u kojoj je mjeri hrvatska kultura policentrična i, izvorno bikulturna (latinskoga i bizantskoga izvorišta), te kolika je bila snaga da se na temelju te raznolikosti zaokruži konstituiranje jedinstvene nacionalne pismenosti, a prema njoj i filologije.

prof. dr. sc. Anđela Frančić

     Uklesana u kamen, napisana rukom ili otisnuta strojem – imena su nepatvoreni svjedoci vremena u kojemu nastaju. Iz toponima i antroponima zasvjedočenih na hrvatskome tlu iščitava se mozaička slika povijesti hrvatskog naroda i njegova jezika. Na potvrde prethrvatske, romanizirane i romanske, toponimije te njezinu vrlo ranu prilagodbu hrvatskomu jeziku nailazimo diljem istočnojadranskoga obalnog i otočnog područja, od Istre (Raša < Arsia, Labin < Albona, Plomin < Flanona…) do dubrovačkoga primorja i otočja (Konavle < Canabbula, Lastovo < Ladesta, Gruž < Gravosa, Cavtat <*Cьvъtatъ < civitate…). Hrvatski je sjever antičkim imenskim prežicima kudikamo siromašniji – horonim Srijem (< Sirmium), ojkonim Sisak (< Siscia) i hidronim Vuka (< Ulca) rijetki su primjeri antičke imenske starine.

prof. dr. sc. Josip Lisac

     Potkraj ranoga srednjega vijeka hrvatski su se jezični procesi odvijali sporo, zatim je u uvjetima feudalne rascjepkanosti došlo do burnoga jezičnog razvoja, da bi potkraj srednjega vijeka i na početku novoga vijeka strukturnim razvojem i migracijskim procesima došlo do daljnjeg približavanja dijalekatnih tipova, do njihova niveliranja ili do nestajanja cijelih dijalekata . Pojedina hrvatska narječja,čakavsko, kajkavsko ištokavsko, posjeduju genetsku posebnost, a osobito su važnečakavsko - kajkavske izoglose, poglavito konstrukcije uz brojeve dva, tri ičetiri, izostanak umetka – ov -/- ev - u množini te vokalna realizacija a ne redukcija poluglasa u slabu položaju. Svakako je u nekoliko stoljeća srednjega vijeka hrvatski jezik kao organski idiom proživio veliku preobrazbu s oformljenim narječjima i dijalektima, a sami su dijalekatni idiomi, osobitočakavski, veću velikoj mjeri našli odraza i u književnim djelima, od Bašćanske ploče do Lekcionara Bernardina Splićanina. Hrvatska narječja, individualna u genetskolingvističkom smislu, sačuvala su mnoge svoje stare značajke, mnoge izmijenila, pritomčuvajući međusobnu povezanost i prisnost.

prof. dr. sc. Milan Mihaljević

     U radu se opisuje hrvatska inačica crkvenoslavenskoga jezika. Hrvatska se redakcija od ostalih redakcija crkvenoslavenskoga jezika izdvaja time da je jedina sačuvala prvotno, glagoljsko pismo. Druga je njezina specifičnost konfesionalna izdvojenost. Liturgijski tekstovi pisani hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom pripadaju rimskomu obredu zapadne, katoličke crkve, dok tekstovi većine ostalih redakcija pripadaju istočnomu, pravoslavnom obredu. Kao i kod svih drugih redakcija, specifično je i narječje čijim je miješanjem sa starocrkvenoslavenskim jezikom nastala. U hrvatskoj redakciji to je čakavsko narječje hrvatskoga jezika. Hrvatsko se crkvenoslavensko razdoblje tradicionalno dijeli na dva podrazdoblja. Prvo podrazdoblje obuhvaća 12. i 13. st. i zove se prijelaznim razdobljem. Iz toga vremena nije se sačuvao nijedan cjeloviti kodeks, već samo tridesetak manjih odlomaka liturgijskih tekstova (misala i brevijara), hagiografskih i apokrifnih tekstova. Drugo podrazdoblje, koje obuhvaća 14., 15. i prvu polovicu 16. st., zove se često i "zlatno doba" hrvatskoga glagoljaštva. Iz toga je vremena sačuvano 17 rukopisnih i 4 tiskana misala, 30 rukopisnih i četiri tiskana časoslova, 3 rukopisna psaltira i 2 rukopisna i jedan tiskani obrednik. Tomu treba dodati i velik broj fragmenata.

akademik Stjepan Damjanović

     S jezikoslovnoga gledišta osobito su zanimljivi oni srednjovjekovni hrvatski tekstovi u kojima se miješaju staroslavenski i starohrvatski jezik. Naime, udio jednoga ili drugoga jezika različita je od teksta do teksta, pa i u istom tekstu to miješanje može biti različito od stranice do stranice. Udio staroslavenskih i starohrvatskih osobina ovisio je o mnogim čimbenicima (piščev stav, predložak s kojega je prepisivao, starina teksta, mjesto gdje je tekst pisan itd.).

Boris Kuzmić doc. dr. sc.

     U tekstu se analizira jezik najstarijih hrvatskih pravnih spomenika u srednjem vijeku, nastalih između 12. i 15. st. Riječ je o spomenicima različita sadržaja – listinama, darovnicama, zakonicima, statutima, razvodima, presudama plemenskih sudova, tj. kraljevskih stolova, oporukama, brojnim regulama (pravilima) raznih crkvenih redova, bratovština i dr.