Povijesni nam dokumenti svjedoče da se glagoljicom pisalo i u IX. stoljeću, ali se tekstovi nisu sačuvali. Na hrvatskom tlu glagoljica je poprimila uglate oblike pa se naziva uglatom, za razliku od bugarsko-makedonske koju zovemo oblom. Starija je filologija držala da se hrvatska glagoljica razvila iz makedonsko-bugarske tako što se jedan od temeljnih elemenata glagoljičnoga pisma – krug (oko) – pretvorio na hrvatskom tlu u pravokutnik. Glagoljični je udjel u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnoj najvažniji: ne samo da se tim pismom piše kroz cijeli srednji vijek, ne samo da su tekstovi njime pisani najbrojniji i najopsežniji, nego se i za velik broj hrvatskim jezikom pisanih ćiriličnih i latiničnih tekstova može pokazati da su prepisivani iz starijih glagoljičnih matica. Povijesni dokumenti jamče nam postojanje glagoljice na hrvatskom tlu u X. stoljeću (odluke splitskoga crkvenoga sabora iz 925. i pisma pape Ivana X. hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihovilu Viševiću) mada su prvi sačuvani tekstovi iz XI. Glagoljaštvo se prvo razvilo u onim dalmatinskim gradovima koji su bili u bizantinskom posjedu, a kasnije se proširilo na znatan dio hrvatskoga etničkoga prostora ( kvarnerski otoci, Istra, Dalmacija, Lika, Krbava, Pokuplje, Pounje).