akademik Josip Bratulić – akademik Stjepan Damjanović

UVOD

     Hrvatski književni barok počinje Vilom Slovinkom Jurja Barakovića (1613.) a krajnji vremenski prag je Kanižlićeva Sveta Rožalija (1780.), djelo koje se već otvara i rokokou i klasicizmu. Nositelj je novih pogleda na cjelokupni život pa tako i umjetnost i književnost –  Družba Isusova. Pomoću organiziranoga školstva, misijskim djelovanjem, propovijedima i književnim tekstovima taj je crkveni red (družba) postao prethodnikom na svim područjima baroknoga stvaralaštva. Uz to ugradio je svoje intelektualne i moralne snage za obnovu i proširenje katoličke vjere u svijetu pa i Hrvatskoj.

     Na samom početku XVII. stoljeća izašla je knjiga Dubrovčanina Mavra Orbinija Il Regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena, 1601.). Hrvati su svojim jezikom i svojom pisanom kulturom trebali prednjačiti u postizanju crkvenoga i nacionalnoga jedinstva i zajedništva. U Hrvata se, zbog specifičnih političkih prilika, jer je Hrvatska bila rascijepljena, razjedinjena i podijeljena između nekoliko suverenih država (Austrija, Mletačka Republika, Otomansko Carstvo), a samo je Dubrovačka Republika bila slobodna, javlja želja za identifikacijom s cjelokupnim slavenstvom. Taj slavenski barokni patriotizam rezultirat će djelima karakterističnim upravo za hrvatski barok kojemu je oznaka barokni slavizam. To je postignuto ponajprije baroknim epom kojemu je kao uzor poslužio vergilijanski ep, odnosno Tassova inačica takva epa; tematika je suvremena i nacionalna, a opjevani događaj ima bitan utjecaj na buduća zbivanja.

BAROK U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

      Siget je u hrvatskoj književnosti ostao omiljena tema kroz duga stoljeća: tu je temu opjevao hrvatski ban Nikola Zrinski na mađarskom jeziku, a njegov brat Petar Zrinski preveo je i preradio to djelo na hrvatskom jeziku po naslovom Adrijanskoga mora sirena (1660.). Istu je temu na osebujan barokni način opjevao Pavao Ritter Vitezović u Odiljenju sigetskom (1684.). Posebno mjesto u hrvatskom baroku ima Barakovićeva Vila Slovinka (1614.), ep složene kompozicije i dubokoga rodoljublja te opsežan ep Junija Palmotića Kristijada (1670.), prijevod i preradba Kristijade Girolama Vide. Neposredna suvremenost je opisana u putopisnom epu Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića Dionorića. Vrhunac baroknoga stvaralaštva dostignut je u Osmanu Ivana Gundulića, u kojem je jedan suvremeni povijesni događaj – pobjeda Poljaka nad Turcima – potakla pjesnika da predvidi konačnu pobjedu kršćana nad Turcima.

     Istaknuto mjesto u hrvatskom baroku ima i religiozna poema. Tematika je barokno profilirana, a omiljene je tema život svetice, npr. poema Antuna Kanižlića Sveta Rožalija (1780.). Posebice se rado piše o obraćenju grešnica i o njihovu putu do svetosti  u divljoj pustinji kao u djelu Mandalijena pokornica (1630.) Ivana Bunića Vučića, odnosno Uzdasi Mandalijene pokornice (1728.) Ignjata Đurđevića. Svima su njima uzor  Suze sina razmetnoga (1622.) Ivana Gundulića s temom počinjenoga grijeha, spoznaje grešnosti i izvršenoga pokajanja, odnosno povratka ocu.

     Dramska književnost baroka prihvaća teme iz povijesti,  a pretežu one iz nacionane prošlosti i mitologije. Tipičan su rod XVII. stoljeća melodrame, a najviše su ih  napisali Junije Palmotić i Ivan Gundulić. Najbolja i najpoznatija Palmotićeva drama je Pavlimir (prva izvedba 1632.) s temom iz domaće prošlosti o osnivaču Dubrovnika. Gundulićeva Dubravka (prva izvedba 1628.) je melodrama – pastorala u kojoj se izražava hvalospjev slobodi, Gradu i Republici, tj. Dubrovniku.

     Barok je posebice došao do izražaja u lirskoj poeziji: barokno je pjesništvo pod snažnim utjecajem retoričkoga umijeća i stilskih figura. Najljepša su lirska ostvarenja toga razdoblja lirske pjesme Ivana Bunića Vučića, posebice zbirka Plandovanja. Ostali su pjesnici: Vladislav Menčetić, Antun Gleđević, Ignjat Đurđević. Izvan utjecaja baroka stoji pjesništvo Frana Krste Frankopana i njegove sestre Katarine Zrinski.

Razvoj hrvatskoga jezika u XVII. stoljeću

     XVII. stoljeće prvi je dio  trećega razdoblja hrvatske književnojezične povijesti, razdoblja kojemu jedni uz XVII. stoljeće dodaju prvu četvrt, a drugi prvu polovicu XVIII. stoljeća. To je razdoblje u kome je definitivno riješeno pitanje općehrvatskoga pisma: ćirilica više nije bila  ravnopravan takmac latinici, a kako je već ranije glagoljica posustala, više se nije postavljalo pitanje kojim pismom pisati, nego kako urediti latinicu da što bolje služi bilježenju hrvatskih fonema.

     Na štokavskom i južnočakavskom području riješena je i dvojba izbora između štokavštine i čakavštine. Za većinu crkvenih i kulturnih djelatnika izbor je štokavština ijekavskoga tipa, koja im je pružala najviše izgleda za ostvarenje njihovih misionarskih ciljeva jer su ti ciljevi povezani s prodorom na istok. Čakavština će se  posve povući i neće je u hrvatskoj knjizi biti sve do pojave hrvatske dijalektalne književnosti u XX. stoljeću. Na štokavskom i južnočakavskom području glavni je problemi izbor između novoštokavske i nenovoštokavske osnovice te izbor između ikavice i ijekavice. Taj drugi izbor neće biti riješen u XVII. stoljeću (ikavica će privremeno čak napredovati), ali će odluka o osnovici pasti. Važno je, da bi se razumio krajnji ishod (pobjeda novoštokavštine), uočiti ne samo da je novoštokavština proširenija, nego i to da su njezini govori međusobno puno bliži, nego nenovoštokavski međusobno.

     Na sjevernočakavskom i kajkavskom području situacija je drukčija. Čakavski tereni još njeguju glagoljičnu pismenost, koja se u XVII. stoljeću  posve dezintegrira. U čakavske latinične tekstove sve češće ulaze štokavski elementi što će smanjivati razliku između sjeverozapadnoga i jugoistočnoga hrvatskoga jezičnog kompleksa. Na kajkavskom području vidljivi su standardizacijski procesi koji se očituju prije svega u razvitku funkcionalnih stilova.

     Za ukupnu hrvatsku jezičnu situaciju u XVII. stoljeću važne su jezikoslovne koncepcije ozaljskoga jezično-književnoga kruga kojemu su pripadali Petar Zrinski, Fran Krsto Fankopan, Ivan Bilostinac, Ana Katarina Zrinska i drugi. Oni su, polazeći od dijalekatske situacije kraja južno od Kupe, u kojem se dodiruju čakavština, kajkavština i štokavština, izgradili književni jezik u kojem se miješaju elementi svih naših narječja. Time su se uključili u koncepciju, koju su već prije gradili hrvatski glagoljaši, da se miješanjem sustava, a ne odabirom jednoga od njih, stigne do općehrvatskoga književnog jezika. Predstavnici ozaljskoga jezično-književnoga kruga provodili su taj koncept ne samo u svojim književnim djelima (Zrinski, Adrijanskoga mora sirena; Frankopan, Gartlic za čas kratiti), nego i u leksikografskim djelima (Bilostinac, Gazofilacij).

Tiskarstvo u u XVII. stoljeću

     Hrvatske su se knjige u baroknom razdoblju tiskale u poznatim europskim tiskarskim središtima: u  Veneciji, Rimu, Beču, Grazu ... ali i u Zagrebu.  U to vrijeme u Veneciji je izašlo nekoliko veoma lijepih hrvatskih knjiga: među najljepšima je knjiga Petra Zrinskoga Adrijanskoga mora sirena (1660.), koja ima dvije naslovnice, a tekst na svakoj stranici ukrašen je okvirom. Lijepo je opremljen molitvenik Putni tovaruš (1661.) Petrove žene Katarine Zrinski, ukrašen s nekoliko bakroreza, kao i a znameniti niz knjiga Illyricum sacrum (1751. i dalje) Daniela Farlatija. Knjigu Ivana Bandulavića Pištole i evanđelja (1613.) tiskalo je nekoliko mletačkih tiskara, uvijek s jednakom naslovnom stranicom. Knjiga Franje Glavinića Cvit svetih doživjela je tri izdanja (1628., ²1657. i ³1702.), a sva tri bila su ukrašena drvorezima s likovima svetaca o kojima se u knjizi piše.

     Pisci iz sjeverne Hrvatske, napose kajkavski autori, svoje su knjige tiskali u austrijskim kulturnim središtima: u Beču (Ratkay, Gašparoti), Grazu (Krajačević, Habdelić), Linzu i Beču (Vitezović), ali i u Pešti i Budimu (Bračuljević). Brojne su hrvatske knjige, na sva tri pisma, tiskane u Rimu, uz pomoć znamenite Kongregacije za proširenje vjere. Rječnik Jakova Mikalje Blago jezika slovinskoga započet je u Loretu (1649.) a dovršen u Anconi (1651.).

     Prva zemaljska tiskara osnovana je u Zagrebu, a u utemeljio ju je i vodio Pavao Ritter Vitezović. On je upravljao tiskarom od 1690. pa sve do katastrofalnog požara 1706. Požar je uništio strojeve, brojne rukopise i već tiskane knjige. Iz Vitezovićeve tiskare izišle su knjige namijenjene širokim slojevima čitateljstva, ali i knjige tiskane za odabranu publiku, na hrvatskom i na latinskom jeziku (Kronika, Stemmatographia, Croatia rediviva). Vitezovića su naslijedili tiskari koji su bili i trgovci knjigama: Vjekoslav Heywel, Bartolomej Pallas, Ivan K. Weitz koji je tiskao Bilostinčev Gazophylatium (1740.) i Callendarium Zagrabiense.