prof. dr. sc. Ranko Matasović

     U ovom smo radu opisuju se najvažnije promjene glasova i oblika od praslavenskoga razdoblja do suvremenoga hrvatskog standardnog jezika. Pri tome smo pošli od dijalekatski još neraščlanjenoga praslavenskog jezika koji se govorio oko 600. g. po. Kr., a u rekonstrukciji praslavenskoga i bilježenju praslavenskih riječi slijedili smo konvencije koje je razvio Georg Holzer (1995, 1998, 2007). Razvitak glasova i oblika u hrvatskim dijalektima, osobito u čakavskom i kajkavskom, nije obuhvaćen ovim radom.

     Među glasovnim promjenama kojima se hrvatski odvojio od praslavenskoga razlikuju se prije svega one koje su provedene u ranom općeslavenskome razdoblju, npr. prijelaz prasl. *a, *ā > općeslav. *o, *a, prijelaz kratkih *i, *u u poluglaseve ь, ъ, prijelaz * ē > ě i * ū > y, od onih koje možemo pripisati zapadnojužnoslavenskome razdoblju, npr. metateza likvida (or, ol > ra, la, er, el > rě, lě), stapanje poluglaseva u neodređeni samoglasnik "šva" (ъ, ь > ь [ə]), prijelaz *y > i, nestanak poluglasa u "slabom položaju", razvitak nazalnih samoglasnika (ą > u, kao u pątь > put, ę > kao u pętь > pet). Nakon zapadnojužnoslavenskoga razdoblja, većina je glasovnih promjena zahvatila štokavske hrvatske govore, na temelju kojih je izgrađen standard, tijekom 14. stoljeća. U te se promjene ubrajaju, npr. prijelaz čr > cr, (črven > crven), jt > ć i jd > đ (dojti > doći, dojdeš > dođeš), razvitak "šva" u "jakom" položaju kao a (sьn > sən > san), promjena ě > ije/je (mlěko > mlijeko) i promjena l > o na kraju sloga (bil > bio). Glasovne promjene koje su se razvile nakon 14. stoljeća razmjerno su malobrojne, npr. prijelaz žr > ždr, "druga jotacija", nestanak glasa *x > h u većini govora, itd.

     U gramatičkom sustavu hrvatski je prilično vjerno očuvao praslavensku deklinaciju, uz djelomično stapanje lokativa i dativa u jednini, te redukciju padežnoga sustava u množini (uz stapanje dativa, lokativa i instrumentala), koja je konačno provedena tek u 19. st . (reforme hrvatskih Vukovaca). Dvojina se kao kategorija izgubila tijekom 15. stoljeća, no očuvani su neki padežni nastavci koji su podrijetlom dvojinski (npr. DLI množine -ima kod imenica m. roda na tvrdi suglasnik). Kao i u drugim slavenskim jezicima, smanjen je broj praslavenskih deklinacijskih razreda, a reducirana je i sustavnost opreke između palatalnih i nepalatalnih osnova. Za razliku od većine slavenskih jezika, hrvatski je razmjerno dobro očuvao razliku između određenih i neodređenih pridjeva, premda se njihovi oblici ne razlikuju u svim padežima.

     Sustav ličnih zamjenica uglavnom je očuvan iz praslavenskoga, kao i sustav pokaznih zamjenica, no imenička je deklinacija izvršila znatan utjecaj na deklinaciju zamjenica, osobito u množini. U glagolskom se sustavu hrvatski odlikuje očuvanjem praslavenskog aorista i imperfekta, barem u starijem književnom jeziku, te kombinacijom balkanskog tipa tvorbe analitičkog futura (s pomoćnim glagolom htjȅti) i sjevernoslavenskoga (i slovenskoga) s pomoćnim glagolom bȉti, koji je u hrvatskom postao "futurom drugim". Većina je načina tvorbe prezentske osnove u hrvatskome očuvana, a i glagolski nastavci u prezentu uglavnom su očuvani iz praslavenskoga (uz gotovo potpunu zamjenu tematskoga prezentskog -ą > hrv. -u (u hoću, mogu) atematskim -mь > hrv. -m (u berem, spavam, vidim). Dvojina je kod glagola u hrvatskome nestala rano, prije nego u imenskoj promjeni. Kao i u većini drugih slavenskih jezika, praslavenski su participi izgubili deklinaciju, a pasivni particip prezenta posve je iščezao. Supin je u standardnom jeziku nestao, a njegovu je funkciju preuzeo infinitiv, koji je dobro očuvan.

     Poput promjena u fonološkom sustavu, i gramatičke promjene bile su osobito intenzivne u hrvatskim štokavskim govorima tijekom 14. stoljeća (npr. zamjena imperfekatskih nastavaka aorisnima u 1. i 2. l . mn., analoška promjena nastavka I jd. ā-osnova prema i-osnovama, uvođenje novoga nastavka za G mn. -ā, nestanak ostataka suglasničke deklinacije, itd. Štokavski jezični sustav koji je početkom 17. stoljeća s gramatikom Bartola Kašića krenuo putem koji će dovesti do standardizacije hrvatskoga jezika, bio je u svojim osnovnim crtama oblikovan već na prijelazu iz 14. na 15. stoljeće.