akademik Josip Bratulić

     Hrvatski jezik pripada obitelji slavenskih jezika. Ta je obitelj znatna: Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi – to je istočna slavenska obitelj. Slavenskim jezičnim sustavom govore Poljaci, Česi, Slovaci, Lužički Srbi – to je zapadnoslavenska jezična skupina. Slavenskim jezicima govore i na jugozapadu Europe: to je južnoslavenska jezična obitelj kojoj pripadaju: Hrvati, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Makedonci i Bugari. Kao i druge europske jezične zajednice i slavenski jezici dio su velike zajednice indoeuropskih jezika i naroda.

     Kroz dugu prošlost najčešći naziv za hrvatski jezik, uz hrvatski, bio je ilirski i slovinski. Naziv za slavensku etničku zajednicu „slovjenski, slovinski, slavenski“ dolazi od riječi sloviti, slovo – što znači govoriti, jezikom se sporazumijevati. Hrvatsko ime javlja se mnogo ranije nego slavensko. Ime hrvatsko potrebno je potražiti u iranskoj tradiciji, gdje se može pročitati ime Harvat. Hrvatsko ime nalazimo na pločama iz Tanaisa iz II. odnosno III. stoljeća, u obliku Khoroathos. U kasnijim stoljećima više je slavenskih plemena s imenom Hrvate, Hrovate, s atributom „bijeli“. Legenda o trojici braće, Čehu, Lehu i Mehu koji su, pobjegavši iz Hrvatske pred osvetom Rimljana, osnovali Češko, Poljsko i Rusko kraljevstvo ima duboke korijene (kroničar Pulkava, 1374.) te je išla pod ruku sa shvaćanjem da su spomenuti narodi pred mnogo vremena došli s juga, iz Hrvatske u svoju postojbinu.

     Tragova hrvatskoga imena u nazivima mjesta može se naći u mnogo zemalja: u Slovačkoj, Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Prema zapisanoj legendi bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta (oko 640. godine), Hrvati su se doselili pod vodstvom braće čija su imena: Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrvat i s dvjema sestrama – Tugom i Bugom, te su se naselili južno od gorja Velebita, u porječju Zrmanje i Cetine do mora, a u unutrašnjost do Duvanjskoga polja. Od davnina se narod na tom području zvao Hrvatima, odnosno Arvatima, a tako su ih nazivali i susjedni narodi. Tako je započela pisana povijest Hrvata u novoj domovini – Hrvatskoj.

     Nije neobično što se na području nove domovine, današnje Hrvatske, Hrvati u najstarijim svjedočanstvima i dokumentima nazivaju Slaveni, Slovjene i Hrvati, latinski Sclavi, Slavi, Horuati. I njihovi knezovi jednako: Dux Hruatorum, Dux Sclavorum.

     Hrvati govore trima narječjima koje nazivamo prema upitnoj zamjenici ča – čakavsko, kaj – kajkavsko, što – štokavsko. Prema izgovoru staroga glasa koji nazivamo „jat“, hrvatske govore još dijelimo na ekavske (vreme, belo, dete), ikavske (vrime, bilo, dite) i ijekavske (vrijeme, bijelo, dijete).

     Hrvatski standardni jezik imao je tešku prošlost i kontinuirano je bio osporavan.. Bez obzira što se taj jezik može spomenicima pisma dokumentirati od XII. stoljeća, što ima bogatu književnost od srednjega vijeka do danas, i danas ima onih koji mu odriču posebnost ili bar razlikovanje prema nekim drugim jezicima (srpski, crnogorski, bosanski). Svakome tko se u jeziku kreće i jezike prepoznaje zna da npr. Talijani govore talijanski, Francuzi francuski, Englezi engleski, Rusi ruski, itd. Kroz cijelo je pak XX. stoljeće hrvatskom jeziku kao službeni naziv nametano dvoimeno ime: hrvatski ili srpski, hrvatsko-srpski, kao da postoji, ili da je ikad postojao narod koji se zvao Hrvato-Srbi ili Srbo-Hrvati. Jedno se kraće vrijeme u Jugoslaviji jezik službeno zvao i hrvatsko-srpsko-slovenački. Dvodjelni naziv našega jezika plod je mita u nekih naših intelektualaca koji su, u želji za većom sigurnosti na hrvatskom nacionalnom prostoru, u neprestanoj opasnosti od germanizacije, mađarizacije, talijanizacije, započeli suradnju sa srpskim narodom koji je tek ulazio u Europu nakon petstogodišnjega ropstva pod Turcima, misleći i nadajući se da će tako izbjeći opasnost denacionalizacije. Zato su prihvatili krilaticu da su Hrvati i Srbi jedan narod, te da zato trebaju imati jedan jezik i jednu književnost.

     Jezik je najsnažnije obilježje naroda. U najstarijim zapisima na staroslavenskom jeziku, prvom pisanom jezika slavenskih naroda, ali i na hrvatskom jeziku riječ jezik značila je i jezik i narod. Jezikom se narod međusobno prepoznaje i identificira sa svima onima koji govore jezikom koji govornik lako razumije. Zato svaki narod ima neotuđivo pravo svoj jezik nazivati onako kako naziva i svoju narodnost (naciju) u kojoj se prepoznaje kao u svojem domu.

     Potvrde za naziv hrvatski – u značenju hrvatskoga jezika brojne su već od XIII. stoljeća – od Vinodolskoga zakona do Istarskoga razvoda, a u snažnije i češće se taj jezik identificira s narodom koji njim govori od početka XVI. stoljeća, od Marka Marulića i drugih njegovih suvremenika. Naziv za zemlju i narod puno je stariji od kamenih spomenika na kojima je uklesano ime prvih poznatih hrvatskih knezova Višeslava, Branimira, Trpimira te hrvatskoga kralja Zvonimira na Bašćanskoj ploči, na hrvatskom jeziku, glagoljicom, pa tako od davne prošlosti do danas.

     Što se grafije tiče, hrvatska je srednjovjekovna književnost i cjelokupna pisana kultura tropismena: sačuvani hrvatski glagoljički tekstovi potječu iz XI. stoljeća, ćirilički iz XII., a latinički iz XIV. stoljeća. Povijesni nam dokumenti svjedoče da se glagoljicom pisalo i u IX. stoljeću, ali se tekstovi nisu sačuvali. Na hrvatskom tlu glagoljica je poprimila uglate oblike pa se naziva uglatom, za razliku od bugarsko-makedonske koju zovemo oblom. Starija je filologija držala da se hrvatska glagoljica razvila iz makedonsko-bugarske tako što se jedan od temeljnih elemenata glagoljičnoga pisma – krug (oko) – pretvorio na hrvatskom tlu u pravokutnik. Glagoljični je udjel u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnoj najvažniji: ne samo da se tim pismom piše kroz cijeli srednji vijek, ne samo da su tekstovi njime pisani najbrojniji i najopsežniji, nego se i za velik broj hrvatskim jezikom pisanih ćiriličnih i latiničnih tekstova može pokazati da su prepisivani iz starijih glagoljičnih matica. Povijesni dokumenti jamče nam postojanje glagoljice na hrvatskom tlu u X. stoljeću (odluke splitskoga crkvenoga sabora iz 925. i pisma pape Ivana X. hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihovilu Viševiću) mada su prvi sačuvani tekstovi iz XI. Glagoljaštvo se prvo razvilo u onim dalmatinskim gradovima koji su bili u bizantinskom posjedu, a kasnije se proširilo na znatan dio hrvatskoga etničkoga prostora ( kvarnerski otoci, Istra, Dalmacija, Lika, Krbava, Pokuplje, Pounje).

     Ćirilicom se hrvatski jezik bilježi od XII. stoljeća. Hrvatska ćirilica nazivala se različito: bosančica, bosanica, poljičica, arvacko pismo itd. Njome su pisani tekstovi u mnogim hrvatskim krajevima, posebice u Bosni, u Poljicama (zaleđe Splita) i u Dubrovniku. Ćirilica se počinje oblikovati u XII.. i XIII. stoljeću na kamenim spomenicima, ali i na drugim materijalima, za liturgijske i druge potrebe bosanskih krstjana te za potrebe bosanske i hrvatske diplomatike. Od XV. do XVIII. stoljeća to se pismo jako proširilo, a bosanski su ga franjevci upotrebljavali i u rukopisima i u tiskanim djelima. Ćirilicom su se u privatne i službene svrhe služili članovi poznatih hrvatskih obitelji: Frankapani, Zrinski, Keglevići, naravno, uz glagoljicu i latinicu. Najvažnija su ćirilična djela Povaljska listina, Povaljski prag, Poljički statut, a ćirilicom su tiskana mnoga djela bosanskih franjevaca. I hrvatski su popovi glagoljaši znali čitati i pisati tim pismom.

     Latinica je najstarije pismo na prostorima na kojima danas žive Hrvati. Njome se bilježio najprije latinski jezik. Sačuvana su djela pisana hrvatskim jezikom i latinicom tek iz XIV. stoljeća – Šibenska molitva, Red i zakon, a prije toga samo sporadično. Na marginama latinskih knjiga svećenici su, pripremajući se za propovijed ili za kakvu drugu službu, bilježili i hrvatske riječi – to su tzv. glose. Proces kojim smo stigli do današnjega izgleda hrvatske latinice bio je dugotrajan i složen, pa su se neki glasovi (č, ć, š, ž) pisali i na dvadesetak načina, najčešće dvoznacima. Na latinično pismo u primorskim krajevima utjecao je talijanski, a u sjevernim krajevima mađarski jezik. Latinica je imala veliku prednost pred glagoljicom u tome što su se njome bilježili i latinski i hrvatski, a naravno još više u tome što su iza nje stali oni koji su imali stvarnu moć u Europi.