akademik Stjepan Damjanović

     S jezikoslovnoga gledišta osobito su zanimljivi oni srednjovjekovni hrvatski tekstovi u kojima se miješaju staroslavenski i starohrvatski jezik. Naime, udio jednoga ili drugoga jezika različita je od teksta do teksta, pa i u istom tekstu to miješanje može biti različito od stranice do stranice. Udio staroslavenskih i starohrvatskih osobina ovisio je o mnogim čimbenicima (piščev stav, predložak s kojega je prepisivao, starina teksta, mjesto gdje je tekst pisan itd.).

     Dva su tipa miješanja. Prvi je supostojanje, tj. naizmjenična uporaba sad starohrvatskog sad staroslavenskog jezičnog izraza za isti jezični sadržaj. Drugi tip je križanje, tj situacija u kojoj se na istom jezičnom izrazu križaju starohrvatski i staroslavenski morfemi. Opisani tip jezika najčešći je u beletrističkim tekstovima. Na udio staroslavenizama u srednjovjekovnim hrvatskim tekstovima utjecali su najviše ovi čimbenici:

• a) starost teksta : u pravilušto je tekst stariji više je staroslavenizama, no to nije pravilo bez iznimke, što je i razumljivo s obzirom na to da djeluju i drugičinitelji
• b) starost predloška : srednjovjekovni su se tekstovičesto prepisivali sa starijih matica ili su te matice poslu žile kao poticaj za nastanak novoga teksta ; ako je predložak nudio arhaične jezične osobine, one su se mogle preseliti i u novi prijepis
• c) obrazovanje i stav pisca: pisci i pisari različito su poznavali jezičnu tradiciju i imali različita gledišta o tome kako mora izgledati jezik teksta koji su pisali/prepisivali, što znači da su se različito odnosili i prema staroslavenizmima.

     Tip jezika koji se opisuje u ovom radu najčešće se sreće, kao što je rečeno, u beletrističkim tekstovima, ali iz rada se vidi da se pojavljuje i u tekstovima drukčije funkcionalne usmjerenosti. S obzirom na to da je srednjovjekovna hrvatska književnost tropismena, tj. ostvarena glagoljicom, ćirilicom i latinicom, potrebno je naglasiti da ta tvrdnja stoji za tekstove na svim pismima jer u svima njima nalazimo gotovo iste pojave, a razlike se mogu svesti na čestotnost njihova javljanja: u glagoljičnim je tekstovima staroslavenizama više nego u ćiriličnima i latiničnima. S obzirom na to da su jezikoslovne tvrdnje u ovom radu oprimjerene navodima iz ograničenoga broja tekstova, potrebno je imati na umu da je bilo puno drugih tekstova na kojima bi se mogla vršiti ista istraživanja i dobiti slični ili isti rezultati. Stoga nije naodmet naglasiti da hrvatskoglagoljski zbornici (14 - 16. st.) i ostaci zbornika iz još ranijega vremena (12 - 14. st.) čuvaju veće ili manje izvatke iz cijeloga niza najpopularnijih onodobnih europskih književnih tekstova. To pokazuje da su hrvatski glagoljaši bili otvoreni onodobnim zapadnoeuropskim utjecajima i da su marljivo i uspješno prevodili. Naravno da su u tim svojim naporima morali razmišljati o jeziku i odlučivati o tome kakav je jezik za knjige pogodan: Rješenja su često nalazili u miješanju staroslavenskih i starohrvatskih jezičnih elemenata jer su tako čuvali vezu s jezičnom tradicijom i sa živom jezičnom stvarnošću.